Politika iz zraka, šume i vode – ekokritičko čitanje romana Brod za Issu Roberta Perišića*
Kriza okoliša kriza je imaginacije, jedna je od premisa ekokritike. Ipak, u suvremenom hrvatskom romanu malo je djela koje krizi okolišne imaginacije posvećuju pažnju, možda i stoga što je okoliš u hrvatskoj književnosti i danas najčešće dekorativna komponenta izmaštanoga svijeta. U okolišu se radnja odigrava, ali on nije njezin aktivni dio. Roman Roberta Perišića Brod za Issu (2023) izniman je jer izvrće ovaj odnos – može ga se nazvati okolišnim tekstom upravo zato što ga oblikuje imaginacija svjesna današnje klimatske i okolišne krize. Nazivajući Brod za Issu okolišnim tekstom, imam na umu određenja Lawrencea Buella iz jedne od ključnih studija prvoga vala ekokritike, The Environmental Imagination (1995), u kojoj se okolišna imaginacija proučava na temelju korpusa američkog pisanja o prirodi, žanra nefikcionalne proze čiji je rodonačelnik Henry David Thoreau. Iako je Brod za Issu djelo ekofikcije, u njemu se mogu prepoznati sve odrednice koje prema Buellu neki književni tekst čine okolišnim. Ponajprije, u Perišićevom romanu ljudski interes nije najvažniji jer životinje su ravnopravni protagonisti; zatim, odgovornost ljudskih likova prema okolišu provodna je tema i svjedoči o etičkoj orijentaciji djela; također, okoliš je predočen više kao proces nego statična pozadina, a ljudska povijest pojmljena je kao sastavni dio povijesti prirode (usp. Buell 1995: 7, 8).
Upravo ova posljednja, povijesna komponenta presudna je za Perišićev roman, jer njegova je radnja smještena u antički svijet, što ovo djelo izdvaja iz autorovog opusa koji je dosad bio fokusiran na problematiku suvremenoga društva (primjerice u romanima Naš čovjek na terenu [2007] i Područje bez signala [2015]). Također, za autora karakteristična realistička naracija ovdje je prožeta elementima fantastike i poezije, a ovo baratanje različitim registrima obogatilo je tekst i omogućilo da se okoliš predoči kao splet različitih odnosa i interesa, manje kao poprište zbivanja, a više kao akter koji oblikuje ljudsku priču. Ta je priča pritom samo napola ljudska, jer pripovjedač je neljudsko biće: Vjetropir, „duh iz porodice vjetrova“ (2023: 26), koji je iz viših dijelova troposfere dolutao na površinu zemlje prije više od 10.000 godina. Glavnina radnje romana smještena je u 4. st. pr. Kr. – prvi dio odvija se u grčkoj koloniji Sirakuzi, a drugi dio u Issi, današnjem Visu, jednoj od prvih grčkih kolonija na istočnom Jadranu. U centru priče je dječak Kalija, rob na imanju sirakuškog bogataša, koji se spletom okolnosti oslobađa i putuje brodom sa Sirakužanima koji će zasnovati Issu. Prate ga mačka Miu i magarac Mikro, a njihov je odnos okosnica radnje. Vjetropir nastupa kao sveznajući pripovjedač dok izlaže dogodovštine Kalije, Miu i Mikra; s druge strane, oglašava se i u prvome licu, a njegove ekološke meditacije o prirodi, jeziku i domestikaciji životinja, izdvojene u zasebna poglavlja, čine poetsko-refleksivnu protutežu naraciji.
Spomenuta dugovječnost neljudskog pripovjedača važna je jer omogućuje Perišićevoj priči da putuje kroz vrijeme, da spoji suvremenost i prošlost – naime, na početku romana zatječemo Vjetropira u današnjoj Komiži, okruženoga mačjim leglom na prostoru napuštene tvornice ribljih konzervi, a njegova je pripovijest prisjećanje, svojevrsna rekonstrukcija davno potonuloga svijeta: „Priča je, kad je izroniš, poput ostataka broda. Takva je priča kad je izbiješ iz vremena, iz virusa jezika: to su rebra broda, tišina dna, alge i pogled stranca“ (ibid. 375). Priča koju Perišić „izranja“ mješavina je fikcije i povijesnih činjenica kojima je roman suptilno protkan, no metafora izranjanja ima i svoje doslovno značenje: povjesničari do danas nisu uspjeli rekonstruirati „priču“ o nastanku Isse i nedvosmisleno odgovoriti tko je, zašto i kada osnovao ovu grčku koloniju. Upravo je „tišina“ koja okružuje dostupne dokumente i arheološke nalaze Perišiću omogućila da slobodnije zaroni u prošlost i domišljato spoji različite povijesne izvore. Cijela fabula tako počiva na narativnom povezivanju nepovezanih dokumenata: zapisa Diodora Sicilskog na temelju kojeg se osnutak Isse smješta na početak 4. st. pr. Kr., a koji govori o sukobu Grka s Ilirima kod otoka Hvara, i nadgrobnog natpisa u heksametru (neodređeno smještenog u isto stoljeće) koji komemorira pogibiju ratnika Kalije u sukobu Isejaca i Ilira[1]. Perišić citira ovaj napis u cijelosti (na grčkom i hrvatskom) i to je jedini eksplicitno naveden povijesni izvor u romanu.[2] Ipak, autorov cilj nije tek maštovita rekonstrukcija povijesnog razdoblja, koliko god tema osnutka Isse bila zanimljiva sama po sebi. Njegov interes za prošlo vođen je perspektivom sadašnjosti, a priča o kolonizaciji svojevrstan je mikrokozam gdje se u malenom uzorku ogledaju neki od ključnih ekoloških i političkih problema suvremene civilizacije. Perišićeva eko-historijska pripovijest stoga se može čitati u duhu uvida Umberta Eca o povijesnome romanu, koji „mora činiti i ovo: ne samo u prošlosti razabirati uzroke onoga što se dogodilo poslije, nego i ocrtati proces zbog kojega su ti uzroci s vremenom polako stali proizvoditi svoje učinke.“ (Eco 1984: 76)
Ova potraga za uzrocima okolišne krize i težnja da se ocrta prepletenost ekoloških i povijesnih procesa čini Brod za Issu naročito pogodnim štivom za ekokritičko čitanje. U prvi se plan pritom nameće temeljna tema odnosa čovjeka i prirode kojoj Perišić pristupa zaobilazeći tradicionalne konvencije i stereotipe, posve u duhu suvremenih ekokritičkih promišljanja. Njegov roman stoga može poslužiti da se osvijetle neke od važnih promjena unutar samoga akademskog polja. U ranoj fazi 1990-ih ekokritika je privilegirala lokalizam; ekološki senzibilitet razmatrao se u okviru tekstova koji su bili fokusirani na intenzivan doživljaj i proučavanje jednoga mjesta; najpoznatiji su primjeri Thoreauov Walden (1854) i Ljetopis Pješčanog okruga (1949) Alda Leopolda. Teoretičarka Ursula Heise smatra da je okolišna perspektiva dugo vremena povlašćivala „osjet mjesta kao temeljnu pretpostavku okolišne svijesti i aktivizma“ (2008: 33). Taj lokalni senzibilitet ona naziva „etikom blizine“ (ibid.) – koja blisko pretpostavlja udaljenome i zasniva se na dubokoj ukorijenjenosti u jedno mjesto, što rezultira i svojevrsnom estetikom blizine i pomnoga opažanja o kojoj najbolje svjedoče maločas spomenuti klasici pisanja o prirodi. Ipak, ovakav pristup već tijekom 2000-ih pokazuje ograničenja, jer relevantnima postaju teme koje zahtijevaju angažman s globalnim i kozmopolitskim – poput okolišnih problema globalnoga juga, klimatske krize i antropocena. Brod za Issu uklapa se u taj misaoni i imaginativni horizont budući da je središnji pojam romana apoikíā, grčki naziv za koloniju – „kuća daleko od kuće“. Kao što kozmopolitska perspektiva stoji u napetosti spram etike blizine, tako i apoikíā stoji u odnosu spram riječi oîkos koja joj je u korijenu, a označava dom, kućanstvo ili prebivalište. Ernestu Haeckelu ona je poslužila da 1866. uvede pojam ekologije kao znanosti o odnosu organizama i njihovog okoliša. Pojam apoikíā stoga nas potiče da splet odnosa koji čine okoliš vidimo iz šire, čak planetarne perspektive, koju Heise naziva „eko-kozmopolitskom“: „Eko-kozmopolitizam je … pokušaj zamišljanja pojedinaca i grupa kao dijelova planetarnih ‚zamišljenih zajednica‘ sastavljenih i od ljudskih i od ne-ljudskih vrsta“ (ibid. 61).
Na tragu značenja pojmaapoikíā predočava se i priroda u Perišićevom romanu – manje kao mjesto, a više kao proces, kretanje i postajanje; manje kao harmonična, u sebe zatvorena cjelina, a više kao hibridni, otvoreni i nestabilni sklop neodvojiv od društvenih utjecaja. Priroda je sastavni dio spleta koji čine migracije, kolonizacija i sudar različitih kultura u helenističkoj Issi – doseljeničke, patrijarhalno ustrojene grčke i domorodačke liburnske u kojoj su žene uživale veća prava i koju se katkad smatralo matrijarhalnom[3], a u romanu je prikazana i kao ekološki osviještena. Jasna distinkcija između prirode i kulture stoga iščezava, a naglašava se uzajamno oblikovanje – iako primjerice grčki polis isključuje neljudsko iz vlastitih zakona, on se širi i putem životinja i biljaka koje naseljenici sa sobom donose na Issu. Ilirima će tako isprva biti odbojan grčki kult vina i vinove loze, ali na koncu – kako se u romanu kaže – grčka „globalizacija“ uspijeva i ono što je isprva djelovalo kao sraz različitoga, danas je Mediteran, jedan svijet i jedna obala (Perišić 2023: 312). Slično se može ustvrditi i za ljudske identitete – na Issu dolaze oni prognani i problematični, poput dječaka Kalije, odbjegloga roba, sina liburnske ropkinje i sirakuškog bogataša, ili Ariona, grčkog ratnika i nepoželjnog pitagorejca. No sve te prisilne migracije s vremenom se slijevaju u jedan identitet koji zaboravlja svoje hibridne početke: „Tako je, vidio sam, to s ljudima: ako ih okolnosti prisile i oni postanu to prisiljeno, onda se neće željeti sjećati kako je počelo“ (ibid. 311).
Bitna dimenzija svijesti o globalnome ili čak planetarnome u romanu je prisutna zahvaljujući liku Vjetropira. Moglo bi se, na tragu novoga materijalizma kao utjecajne struje u današnjoj ekokritici, o Vjetropiru govoriti kao o aktantu, fantastičnome biću koje je oživljena i djelatna tvar. Sam će za sebe ustvrditi da je prestupio granicu između fizike i biologije jer ga je zbog pretjerane radoznalosti odbacila njegova visinska rodbina pa se spustio u nižu zonu troposfere i zbližio sa životinjama i ljudima te je na koncu ovladao jezicima i postao pripovjedač. Kao biće staro više od 10.000 godina, Vjetropir širi vremenski i prostorni opseg svijeta romana – on je ujedno nevidljivi pratitelj i pomagač dječaka Kalije, mačke i magarca na njihovome putu iz Sirakuze u Issu, ali je i spona koja njihovu priču veže za sadašnjost i za prošlost. Pridajući komadiću atmosfere antropomorfna obilježja, Perišić vrši ono što Timothy Clark naziva „skalarnim prevođenjem“ – njime se na razinu ljudskih predodžbi prenose „događaji i procesi koji premašuju uobičajene zemljopisne i vremenske granice u okviru kojih razmišljamo ili djelujemo“ (2019: 49). Primjer takvoga prevođenja, prema Clarku, bila bi geološka usporedba ljudske povijesti s treptajem oka, gdje se geološka skala transponira na ljudski plan. Djelujući na drugačijoj vremenskoj i prostornoj skali u odnosu na ljudske i životinjske likove, Vjetropir povezuje povijesno i planetarno vrijeme. Ne čudi što se na dva mjesta u romanu spominju klimatske promjene, koje su u ekokritici i potaknule recentne rasprave o skalarnosti. Vjetropir njihov uzrok vidi u mišljenju i društvenoj strukturi koja počiva na porobljavanju prirode, a začinje se već u antici: „…i tako je stvorena praznina u prirodi, kojom čovjek otada vlada po svojoj volji, u svijetu posve ljudskom, bez sumnje u svoju vlast – sve dok se nisu počeli otapati polovi“ (Perišić 2023: 320).
Povjesničar Dipesh Chakrabarty ustvrdio je da antropogene klimatske promjene zahtijevaju od nas da povijest i ljudsko djelovanje promišljamo iz dviju donekle oprečnih perspektiva: perspektive globalne povijesti i one planetarnog, dubokog vremena (2021: 37). Prva se odnosi na povijest društvenih struktura i individualno ljudsko iskustvo, a druga nas potiče da ljudsku aktivnost razmotrimo na geološkoj skali, gdje o čovjeku ne razmišljamo samo u društvenim terminima, nego i u terminima biološke vrste. Chakrabarty piše: „Ljudi mogu postati planetarni geološki agensi isključivo povijesno i kolektivno, dakle, kada dosegnemo velike brojeve i izumimo tehnologije koje su dovoljno snažne da utječu na sâm planet“ (ibid. 31). Priča o kolonizaciji Isse donosi tek naznaku ovih promjena, ili kako bi rekao Eco, ukazuje na uzroke i skicira procese koji rezultiraju današnjom degradacijom okoliša i klimatskim poremećajima – čovjek je svojim povijesnim djelovanjem narušio planetarne uvjete koji mu omogućuju opstanak kao vrsti koja je tijesno prepletena sa životom nebrojenih drugih vrsta čija je opstojnost također ugrožena. Perspektiva Vjetropira kao himeričnog, liminalnog bića, stoga se pokazuje naročito pogodnom za diskurs o ljudima kao jednoj od vrsta, čemu je posvećen velik dio Vjetropirovih meditacija. Perišić pritom vješto balansira unutar dvostruke optike, ne upadajući ni u biološki determinizam ni u društveni konstruktivizam. Njegov je diskurs ujedno ekocentričan, jer razmatra čovjeka u analogiji s drugim formama života, ali i društveno kritičan, jer je osjetljiv na socijalne nejednakosti i nepravde specifične za određene društvene strukture kakav je primjerice grčki polis. Govor o čovjeku kao o vrsti ne potire govor o čovjeku kao robu, radniku ili ženi; Perišić – baš kako sugerira Chakrabarty – u svojoj fikcionalnoj eko-historiji u napetosti drži dvije „intelektualne formacije“, biološko-planetarnu i povijesnu, koje je nužno misliti skupa ako se žele osvijetliti razmjeri današnje krize i napisati relevantno ekološko štivo.
Sastavni dio ekocentričnog diskursa romana metafore su i analogije kojima se ističe kontinuitet između čovjeka i prirode. Jedna od najuspjelijih tiče se svjetlosti i topline. Vjetropira kao bestjelesno biće osobito fascinira toplina životinjskih i ljudskih tijela koja potječe od Sunčeve svjetlosti: „Vidio sam da se stvar na zemlji događa tako da se svjetlo skladišti u biljke, i onda u životinje i ljude koji jedu biljke, jedući svjetlo u krutom stanju. Toplina ne nestaje, i onda se ona, kroz probavljanje svjetla, pretvara u osjećaj. Pa čak i misao“ (Perišić 2023: 190). Ovaj maštoviti ekološki monizam upućuje na sveopću prepletenost pojava – put svjetla prestupa granice neživog i živog, kao i one između tijela, osjećaja i duha. Metaboličke metafore poput „jedenja svjetla“ jedno su od sredstava kojima okolišna književnost slikovito predočava procese u ekosustavu; dva su recentnija primjera s kojima Perišićeve riječi blisko korespondiraju. U romanu Iznad svega (The Overstory) Richarda Powersa biologinja Dorothy Westerford govori o čudu fotosinteze: „Čudo je to, kaže ona studentima, ta fotosinteza – podvig kemijskog inženjerstva na kojemu se temelji cijela katedrala stvaranja. Sve blještavilo života na Zemlji muktari na toj zapanjujućoj čaroliji. Tajna života – biljke jedu svjetlo, zrak i vodu, a pohranjena energija dalje pravi i čini svakakve stvari“ (2021: 137)[4]. Jedna od stvari koju pohranjena energija čini jest i ptičja pjesma. O tome piše Mark Cocker u A Claxton Diary; on meditira o pjesmi šumskoga zvištka dok šeta kroz šumu Tan-y-Bwlch u Walesu: „Ova pjesma zvuči kao svjetlost, a zapravo i jest napravljena od svjetla. Zamislite ovo: svjetlost u crvenome dijelu spektra gutaju svi kloroplasti koji čine Tan-y-Bwlch tako zelenim, zatim list postaje ličinka leptira, a gusjenica se pretvara u mišiće i višak energije u ptici. Šumski zviždak, šuma i pjesma samo su svjetlost. Mi također potječemo od svjetla“ (2019: 82). Perišić, kao i Powers i Cocker, svojim metaforama život prikazuju ujedno kao kruženje i kao klupko u kojemu nije moguće izolirano promatrati samo jednu nit. Prema Westerford, čovjek i stablo potječu od zajedničkog pretka i dijele četvrtinu gena; Vjetropir pak tvrdi da se u čovjeku vraćaju i gušter i stablo, a čovjekov govor uspoređuje s pjevom ptica: „Vidio sam, sve se nadograđivalo jedno na drugo i sav je život bio mutacija svjetla“ (Perišić 2023: 190).
U Perišićevom romanu ljudska je vrsta na vrhu ove „probave svjetla“: čovjek kao da stoji na spoznajnoj uzvisini, a njegova jezična kompetencija omogućuje mu da promišlja o vlastitoj uključenosti u širu zajednicu živih bića. Jezik je time faktor razlike, ali i poveznica, jer je neodvojiv od afektivne sfere koju ljudi dijele s drugim životinjama. Čovjek se stoga opisuje kao „dvostruko biće“ (ibid. 153), „veliki imitator“ koji „kao da nema svoju bit“ (ibid. 332), koji biljnom i životinjskom kožom krije svoju golotinju. Čovjekova ambivalentnost – činjenica da je dio prirode i stoji u odmaku od nje – slikovito je predočena metaforama kojima se govori o jeziku. Vjetropir primjećuje da čovjek koristi jezik kao što pauk koristi vlastitu mrežu (ibid. 52) – metaforom mreže evociraju se lingvističke ideje o jeziku kao autonomnom sustavu u kojem je značenje rezultat relacija između jezičnih elemenata. No autonomija jezika je relativna, jer se u mrežu na koncu ipak uhvati svijet: „Jezik je čovjekova mreža, vidio sam, i svako je ime sitna nit. Nijedna riječ nije za sebe i ne znači ništa osim u mreži. To je, pomislio sam, stvarno velika pjesma“ (ibid.). Jezikom koji je mreža i pjesma čovjek je blizak paucima i pticama, riječi ga poput niti upleću u njegov prirodni oikos. No jezik isto tako služi kao virus i oružje – sredstvo „ubijanja“ (ibid. 178), pripitomljavanja i porobljavanja stvari, što dolazi iz polisa: „Riječi su, osjećam to dok govorim, oruđe polisa. Riječi su, gotovo uvijek, na strani onih koji vladaju polisom i samo ponekad se riječi otrgnu, nakratko – to su najzanimljivije riječi…“ (ibid. 214). Jedini ljudski likovi u romanu u čijem su se govoru riječi „otrgnule“ jesu stari pitagorejac Arion i mladić Kalija. U njihovim razgovorima iskrsava svijest o čovjekovoj podvojenosti koja se ne nastoji razriješiti u težnji prema apsolutnome skladu s prirodom, već se prihvaća kao oblik tereta i „duga“. Od svih onih koji grade apoikiu jedino oni preuzimaju odgovornost za činjenicu da Grci kolonizacijom neizbježno interveniraju u ekosistem i ostavljaju trag. Taj trag ne tiče se samo gradske strukture koja polako izranja iz padine otoka, nego i biološkog otiska u vidu vrsta koje ljudi svjesno ili nehotice donose sa sobom. Arion o tome promišlja povodom mačke koja se omacila: „Sad kad je Miu rodila, mi smo, Kalias, ostavili trag. Je li to dobro ili nije? Što o tome misle gušterice? Miševi? Što o tome misle ptice? Ja ću na to gledati, Kalias, a možeš i ti“ (ibid. 241). Kasnije u romanu Arion u šetnji s Kalijom baca zrnje pticama jer se želi iskupiti za štetu koju im je potencijalno nanio donoseći mačku na otok. No svjestan je da je to tek simbolična gesta jer dug je neiskupljiv: „Sad vidim da stvar s dugom stoji tako da ga je važnije ne zaboraviti. Nije to teret. Onaj tko o dugu misli kao teretu, on ga odbaci i postane slobodan u praznini. To je smrt, bez osjećaja. (…) Kažem, nije važno da dug vratiš. Neka postoji“ (ibid. 330).
Dug je za Ariona podsjetnik na čovjekovu ovisnost o drugim vrstama, na činjenicu da se ljudska povijest, kao i sama ljudskost, stvara u relacijama prema njima, kroz sličnosti i razlike. O tome najbolje svjedoče ključni životinjski likovi u romanu, mačka Miu i magarac Mikro koji prate Kaliju, kao i mačak El koji na Issu stiže s Arionom. Njih bi se u svjetlu teorije Donne Haraway moglo nazvati družbeničkim vrstama (companion species). Haraway uManifestu družbeničkih vrsta spaja teoriju i praksu: feministička i materijalistička perspektiva bitno je određena njezinim vlastitim iskustvom života sa psima, kao i uvidima u različite metode treniranja pasa te spoznajama o povijesti pojedinih psećih vrsta koje su duboko prepletene s ljudskom poviješću i društvenom (ponajprije klasnom i rodnom) dinamikom. Družbeničke vrste prema Haraway „posežu“ jedne u druge i uzajamno se konstituiraju: „Svojim zadiranjem jedno u drugo, ‚hvatanjima‘ ili posezanjima, bića tvore jedno drugo i sebe sama. Bića ne postoje prije odnošenja. ‚Hvatanja‘ imaju posljedice. Svijet je čvor u pokretu“ (2024: 11). U razmišljanju o družbeničkim vrstama „odnos“ je najmanja jedinica analize (ibid. 22), a ona se ostvaruje kao „ontološka koreografija“ u kojoj se redefiniraju i sama tijela ljudskih i neljudskih partnera (ibid. 13). U Brodu za Issu takva je koreografija živopisno predočena scenama u kojima ljudi oponašaju kretnje mačaka: „I sam Arion, vidjevši to kod Ela, zaklopio je oči. Ponekad su tako imitirali jedan drugoga, što rade bića koja žive zajedno. Postoji nešto poput zajedničkog krvotoka, rada živaca i zajedničkih snova kod bića čija se tijela dodiruju“ (Perišić 2023: 267). Pojam ontološke koreografije pristaje i Kalijinoj priči: mačka i magarac određuju njegovu sudbinu, a on ih sa sobom vodi na put i mijenja im život. Obraćajući se Kaliji, Arion to dosjetljivo sažima: „Miu te je dovela ovdje, a Mikro će ti naći ženu“ (ibid. 262) – naime mačka je bila razlog njegovoga bijega iz Sirakuze u Issu, a magarac razlog ženidbe, jer Kalija nije mogao podnijeti Mikrovo robovanje u izgradnji polisa; jedini izlaz bio je dati ga u miraz liburnskoj obitelji čiju je kći oženio. Liburni su naime obazrivo postupali s magarcima, a miraz je išao po muškoj strani. U romanu je ovaj ljudsko-životinjski trio, ovaj „čvor u pokretu“, pojmljen kao obitelj, a budući da Vjetropira prijateljstvo između vrsta privlači više nego međuljudski odnosi, priča o kasnijoj Kalijinoj ljudskoj obitelji ostaje potpuno u sjeni njegovog odnosa prema mački i magarcu kao protagonistima priče.
Ideja „viševrsne obitelji“ sastavni je dio Harawayine teorije družbeničkih vrsta (2024: 80), a u Perišićevom romanu središnja kategorija za promišljanje obiteljske dinamike jest ideja majke. Unutar ljudskih obitelji majka je nepoznanica. Arion se svoje majke ne sjeća, jer je umrla dok je bio dijete, a distanciran odnos prema maćehi učinio je ideju majke nedokučivom. Kalijino porijeklo pak sasvim je mutno – on ne zna tko su mu otac i majka; u obitelji sirakuškog bogataša Sabasa, gdje odrasta kao rob, odgaja ga liburnska ropkinja Menda, za koju ne zna da mu je baka. Ideju ljudske majke Kalija tako poima posredno, preko žena koje se o njemu brinu: najprije Menda, a onda Zoi, žena sa sirakuške tržnice kojoj Kalija pomaže dok živi kao bjegunac u Mikrovoj štalici skupa s Miu prije polaska za Issu. Puni smisao ideja majke zadobiva tek unutar viševrsnih odnosa – i Arion i Kalija, pa čak i Vjetropir, shvaćaju što je majka tek kroz odnos s mačkama i mačjim obiteljima. Kod Kalije i Miu majčinstvo je štoviše obostrano: „Mačka je dječaku bila kao majka jer mu je grijala um, premda je, vidio sam, mačka mislila da je dječak njoj majka“ (Perišić 2023: 148). I Kalija i Arion i Vjetropir u nekom trenutku postaju majke. Majka u romanu stoga nije ni biološka ni simbolička funkcija – ona svoj smisao dobiva u odnosu, toj najmanjoj jedinici analize družbeničkih vrsta, kako bi rekla Haraway. Majkom se u romanu postaje – kroz odnos brižnosti i osjećaj topline; ona je kategorija s onu stranu vrsnih podjela i spolnih obilježja. O tome razmišlja Vjetropir povodom Kalije: „Kada je vidio da će Miu biti majka, kad je pomislio da će i on biti majka, vidio sam da majka nije riječ, nego osjećaj koji može imati Kalija, pa čak i ja. Vidio sam, taj osjećaj je u prirodi. Vidio sam, taj osjećaj je smetao lovcu i on ga je želio izbrisati u mreži jezika…“ (ibid. 214). Iako majčinski osjećaj smješta u prirodu, Perišić zaobilazi tradicionalnu metaforu prirode kao majke – koju redovito prisvaja patrijarhalno društvo koje ženu ponajprije definira kroz biološku funkciju majčinstva. Žena kao majka u patrijarhalnom okviru postavlja se bliže reproduktivnoj sferi prirode, dok se muškarac vezuje uz produktivnu sferu duha i kulture. Određujući majčinstvo „relacijski“, Perišić revidira tradicionalnu simboliku majke: zadržava konotacije brižnosti i skrbi, ali odbacuje biološki determinizam i njegove patrijarhalne konotacije.
U Brodu za Issu priroda nije majka nego mačka. Kao utjelovljenje prirode, mačka je u narativnome smislu ambivalentna – ona je ujedno i protagonist priče i simbol. Njezina simbolika, pak, ekohistorijski je profilirana. Jedna od provodnih tema romana priča je o domestikaciji životinja: osim mačke, govori se o psu, magarcu, konju, kozi, ovci i kravi. Kroz Vjetropirove meditacije Perišić iznosi niz činjenica vezanih za mačju koevoluciju s čovjekom: vraća se na početke agrikulture kako bi objasnio razloge mačjeg približavanja ljudskim nastambama, ukazuje na važnost Egipćana koji su prvi mačke tretirali kao ljubimce (Miu u Sirakuzu stiže ravno iz Egipta), a dotiče se i recentnijeg otkrića posmrtnih ostataka čovjeka i mačke u zajedničkoj grobnici na Cipru (ibid. 115) datiranih na 9.500 godina pr. Kr[5]. Čovjekovom odnosu s mačkom pridaje se i klasni pečat – prve mačke u Grčkoj smatrane su zabavom za bogataše; a povijesni kontekst ilustrira i podatak da su mačke u kolonijama zauzele mjesto lasica koje su Grci donosili sa sobom radi istrebljivanja glodavaca (ibid. 166)[6]. Specifičan status mačaka u romanu definira upravo njihovo pozno pridruživanje čovjekovom kućanstvu, na što se osvrće Vjetropir: „Pas je bio prvi s čovjekom, a mačka je došla zadnja. Zato je u njoj najviše prirode“ (ibid. 73); „Mačka je jedina koja se sprijateljila s čovjekom a da nije upala u zamku. Nije imala vođu u genima, a bila je dovoljno mala da čovjeku ne prijeti i ostala je s čovjekom kao podsjetnik na prirodu s kojom se ne može vladati. Mačka je zato u ljudskom umu, vidio sam, isto što i priroda“ (ibid. 250). Izjednačujući mačku s prirodom, Perišić stvara konceptualnu metaforu kojom nas potiče da i prirodu vidimo kao instancu koja posjeduje mačje karakteristike, i koju je stoga teško jasno locirati – ona nije negdje drugdje, u egzotičnoj divljini ili pastoralnom krajoliku, nego iskrsava u prostoru svakodnevice gdje potencijalno remeti čovjekove planove. Grci su, kako ističe Vjetropir, „bili prvi ljudi koji su bili uvjereni da gospodare zemljom“, no nisu mogli zapovijedati mački jer ona je prelazila preko međa koje su zacrtavali: čim se pojavila u Sabasovom kućanstvu, Liburnka Menda shvaća da je riječ o divljoj i nepokornoj životinji (ibid. 62, 64) koja bi mogla izazvati zbrku.
Moglo bi se reći da je u Brodu za Issu mačka varijanta mitološke figure trikstera kao bića koje prelazi granice i povezuje odvojene sfere, prokazujući ljudske iluzije o identitetu, vlasništvu i hijerarhiji. Ova se transgresivna figura javlja u različitim mitologijama: kod Sjevernoameričkih Indijanaca u vidu kojota ili gavrana, kod starih Grka kao lik Hermesa, a kod Nordijaca u obličju boga Lokija. Za Lewisa Hydea trickster je utjelovljenje ambivalencije i kontradikcije: „najbolji način da se opiše trickstera jest jednostavno reći da je granica mjesto na kojem ga se može naći – on ponekad povlači crtu, nekad je prestupa, ponekad je briše ili pomiče, ali uvijek je ondje, božanstvo praga u svim oblicima“ (ebook 2010). Prema Hydeu, paradoks trickstera ogleda se u činjenici da vitalnost kulture počiva na prisutnosti figura „čija je funkcija razotkrivanje i remećenje samih osnova kulture“ (ibid.). Mačka Miu pokreće radnju romana djelujući poput trickstera – ona prestupa temeljnu granicu polisa, onu između gospodara i roba: Sabasov sin Pigras kojemu je namijenjena tretira je kao vlasništvo, pa ona odlazi Kaliji jer on u njoj vidi ravnopravno biće. Taj trenutak mačjeg prijestupa ujedno je i trenutak kada Kalija spoznaje laž društvenih odnosa i proizvoljnost zakona: „On je vidio da Miu ide preko onoga što se znalo: da je Pigras rođen da bude gospodar. Vidio je kako Miu hoda preko toga. I to mirno hoda preko toga. Naprosto se činilo da Pigras uopće nije rođen da bude gospodar“ (Perišić 2023: 69). Mačka je tako utjelovljenje prirode kao drugosti unutar same kulture: bliska je i strana, prisutna i neuhvatljiva, ostaje dokraja privržena Kaliji, ali ne postaje dijelom njegove ljudske obitelji, njegovog oikosa.
Htio bih se na kraju dotaknuti naslova članka. Radi se o citatu iz epizode kada Vjetropir na nekoj jadranskoj plaži zaviruje preko leđa studenta koji čita Aristotelovu Politiku. Iz Aristotelovog navoda jasno je da je riječ o politici zasnovanoj na opozicijama i hijerarhijama koje se međusobno zrcale, a prvi je član superioran drugome: „Aristotel je govorio: I opet, stoga je tako između čovjeka i životinja: pripitomljene životinje bolje su po naravi od onih divljih (…). Isto vrijedi i za narav muškaraca i žena: prvi su bolji, a druge lošije prvi vladaju, a druge su podanice. Isti obrazac nužno se primjenjuje i na cijelo čovječanstvo, jer onako kako se duša razlikuje od tijela, tako se ljudi razlikuju od životinja (…), one su po prirodi robovi te je za njih najbolje da se njima po tom principu gospodari“ (ibid. 259). Perišić tako sugerira da korijene okolišne krize možemo pronaći već u Aristotelovoj filozofiji, radije nego u kršćanstvu ili industrijskoj revoluciji. Vjetropirovim riječima, grčki je filozof bio „influencer“, a njegovo je mišljenje pokorilo svijet. U utjecajnoj studiji Death of Nature Carolyn Merchant smatra da su upravo aristotelovske koncepcije materije i forme pridonijele promijeni misaone paradigme koja prati društvene promjene – Zemlja je od majke-hraniteljice nakon srednjega vijeka sve češće pojmljena kao neživi mehanizam kojim se izvana upravlja. Aristotelovska (i platonistička) koncepcija pasivne materije lako se mogla uklopiti u novu mehaničku filozofiju „u obliku inertnih, ‚mrtvih‘ atoma…“ (Merchant 2015: 19). Studentu koji na plaži čita Aristotela, Vjetropir bezuspješno nastoji šapnuti: „Zamisli politiku iz zraka, šume i vode“ (Perišić 2023: 259). Čitav Brod za Issu zamišljanje je takve moguće politike. Ona međutim ne bi značila povratak u organski sklad društva i prirode, u pretpolitičko majčino okrilje. Ta bi politika redefinirala smisao ljudskoga i ukazala na njegove ovisnosti o onome što je ostavljeno izvan polisa. Ta politika podsjeća na etiku zemlje Alda Leopolda, koja „proširuje granice zajednice tako da uključi tla, vode, biljke i životinje, ili kolektivno: zemlju“. Homo sapiens iz osvajača tu je pretvoren u običnog člana i stanovnika (2021: 201, 202). U Brodu za Issu sugerira se da je naslijeđe aristotelovske misli vodilo čovjekovom osjećaju usamljenosti na Zemlji – cijena njegove autonomije bila je radikalno pražnjenje univerzuma koji je od živoga bića pretvoren u skup pasivnih objekata i neiscrpivi resurs, posljedice čega su kobne. Nasuprot takve usamljenosti, Perišićev roman afirmira brižnost i prijateljstvo između vrsta – stil ovoga djela, dovitljiva kombinacija suvremenog senzibiliteta i povijesnih uvida, sugerira da je takva briga nezamisliva bez imaginacije koja prelazi granice i uspostavlja veze.
[1] Tekst Diodora Sicilskog iz 1. st. pr. Kr. povjesničarima je poslužio kao glavni oslonac za datiranje osnutka Isse. On međutim ne govori o Issi, nego o koloniji Pharos koju su Grci s otoka Parosa osnovali 385/4 godine pr. Kr. na današnjem Hvaru. Važan je podatak o bici koju su nedugo nakon dolaska Parani vodili protiv domorodaca Ilira. Paranima je u pomoć pritekla flota koju je poslao Dioniz Stariji, vladar Sirakuze u doba u koje Perišić smješta radnju romana (430-367 g. pr. Kr.). U zapisu stoji da je ta flota poslana iz albanske luke Lissos. No od 17. st. dio povjesničara tvrdi da je riječ o krivom prijepisu, i da bi umjesto Lissos trebalo stajati Issa, što bi bilo logično s obzirom na to da je Lissos mnogo udaljeniji od Hvara (Kirigin 1996: 26). Osnutak Isse tada bi prethodio osnutku Pharosa i padao na sam početak 4. st. pr. Kr., čime se vodi i Perišić. Dio povjesničara međutim ne slaže se s time jer na Visu nema arheoloških ostataka iz toga vremena (Čargo 2023: 18).
[2] Povjesničari smatraju da je riječ o jednom od najstarijih isejskih narodnih spomenika, a Kirigin ističe da su to „najstariji stihovi s našega tla“ (1996: 92). U Perišićevom romanu komentira ih Vjetropir: „Kažu da je to prvi zapis na ovoj strani Jadrana; mislim da time žele reći da starije nisu ni pronašli“ (2023: 363).
[3] Kratko poglavlje u romanu posvećeno je temi vladavine žena kod Liburna, što je pobuđivalo interes povjesničara još u doba antičke Grčke, kada se smatralo da su Liburni potjecali od Amazonki (Batović 2005: 55). Perišić važnost pridaje i činjenici da su u religiji Liburna dominirala ženska božanstva, zbog čega se u romanu govori o „ženskome nebu“. Iako je danas ideja matrijarhata kod Liburna dovedena u pitanje, neki povjesničari smatraju da povijesni dokazi potvrđuju postojanje matrilinearnog srodstva, gdje naslijeđe teče po ženskoj lozi, jer u obiteljskoj zajednici ostaju trajno živjeti samo kćeri, a sinovi prelaze u zajednice svojih supruga (ibid. 57). To ženidbom čini i Kalija. Perišić vrlo suptilno povijesne podatke o Liburnima smješta u fikcionalni svijet.
[4] Westerford zagovara ideju šume kao društvene zajednice u kojoj si stabla međusobno pomažu – ideju je popularizirao Peter Wollheben u Tajnom životu drveća, govoreći o „sustavu socijalne pomoći“ (2017: 20). Ova ideja nalazi odjeka u ulomku Broda za Issu kada Liburnka govori o panju koji živi zahvaljujući tvarima koje mu putem korijenskog sustava šalju obližnja stabla-rođaci (Perišić 2023: 351). Taj ulomak može se čitati kao implicitna referenca na Wollhebena čija knjiga počinje upravo anegdotom o panju bukve starome 300-400 godina koji na životu održavaju okolna stabla (2017: 10). Ovo mjesto dobar je primjer osuvremenjivanja povijesne perspektive – Liburni se prikazuju kao zajednica koja za razliku od Grka njeguje vrijednosti poput dijeljenja, brige i osjećaja za prirodu, koje su važan dio današnjeg „zelenog“ i održivog senzibiliteta.
[5] Ovo je otkriće čin pripitomljavanja mačke pomaknulo znatno dublje u povijest. Dotada se smatralo da su mačke pripitomili Egipćani u 20. ili 19. st. pr. Kr. Mačku je na Cipar donio čovjek, kao i druge divlje životinje (Vigne et al. 2004: 259). Perišić ove činjenice maštovito smješta u Vjetropirovu naraciju.
[6] Katharine Rogers u svojoj evolucijskoj i kulturnoj povijesti mačke upućuje da se one tek sporadično pojavljuju u klasično doba: „Nema dokaza da su mačke bile uobičajene u kućama stare Grčke i Rima. Nisu čak potvrđene ni kao očiti suzbijači glodavaca štetočina“ (2006: 19). Plinije Stariji navodi da su lasice, a ne mačke tjerale zmije oko kuća. Društvo je mačke i lasice svrstavalo skupa čak i lingvistički: „I grčka riječ ailuros i latinska felis mogli bi se odnositi na bilo kojega od raznih dugorepih mesoždera koji su se držali radi hvatanja miševa“ (ibid.). Perišićeva priča maštovita je povijesna spekulacija o rijetkim grčkim mačkama koja nas potiče da sanjarimo onkraj povijesnih zapisa.
Popis literature
Batović, Š. 2005, Liburnska kultura, Zadar: Matica hrvatska.
Buell, L.1995, The Environmental Imagination: Thoreau, Nature Writing, and the Formation of American Culture, Cambridge/Massachusetts-London: The Belknap Press of Harvard University Press.
Chakrabarty, D. 2021, The Climate of History in a Planetary Age, The University of Chicago Press.
Clark, T. 2019, The Value of Ecocriticism, Cambridge University Press.
Cocker, M. 2019, A Claxton Diary – Further Field Notes from a Small Planet, London: Jonathan Cape.
Čargo, B. 2023, ‚Povijesni pregled Ise – grčko razdoblje‘, u: S. Ivčević & J. Bavoljak (ur.), Vis-à-Vis 200 – Arheološka baština otoka Visa, Zagreb: Galerija Klovićevi dvori.
Eco, U. 1984, Postscript to the Name of the Rose, San Diego-New York-London: Harcourt. Translated by W. Weawer.
Haraway, D. 2024, Manifest družbeničkih vrsta – Psi, ljudi i značajna drugost, Zagreb: Biblioteka 0 Općenito. Prev. Marina Schumann.
Heise, U. 2008, Sense of Place and Sense of Planet – The Environmental Imagination of the Global, Oxford University Press.
Hyde, L. 2010, Trickster Makes This World: Mischief, Myth, and Art, New York: Farrar, Straus and Giroux (ebook).
Kirigin, B. 1996. Issa: grčki grad na Jadranu, Zagreb: Matica hrvatska.
Leopold, A. 2021. Ljetopis Pješčanog Okruga, Sveti Martin na Muri: SmartWay d.o.o. Prev. Siniša Golub.
Merchant, C. 2015, ‚Nature as Female‘, u: K. Hiltner (ur.), Ecocriticism – The Essential Reader, London-New York: Routledge, str. 10-34.
Perišić, R. 2023, Brod za Issu, Zagreb: Sandorf.
Powers, R. 2018, Iznad svega, Zagreb: Fraktura. Prev. Lara Höbling Matković.
Rogers, K. M. 2006, Cat. London: Reaktion Books Ltd.
Vigne, J.-D.; Guilaine, J.; Debue, K.; Haye, L.; Gérard, P. 2004, „Early Taming of the Cat in Cyprus“, u: Science vol. 304, str. 259. (https://www.science.org/doi/10.1126/science.1095335, posjećeno 29. 3. 2026.)
Wohlleben, P. 2017, Tajni život drveća. Zagreb: Fokus. Prev. Ana Kozlek Ćosić.
* Ovaj tekst izvorno je objavljen na engleskom jeziku u zborniku Ecoanthropology: between Man and the Environment. Proceedings of the International Conference Ecoanthropology: between Man and the Environment, held in Skopje (May 30 . June 1 2023), Skopje: Institute of Folklore „Marko Cepenkov“, 2024.
Ova verzija objavljena je ovdje uz dopuštenje autora.