U Splitu i oko Splita. Ekonomija, prostor i suvremeni hrvatski roman1
Posljednjih dvadesetak godina svjedočimo i u hrvatskoj znanosti o književnosti tzv. prostornom obratu koji obilježava proučavanje prostora kao dinamične dimenzije književnih tekstova, koji su uvijek djelimice imaginirani, no s druge strane svojom mimetičnosti progovaraju o složenoj vezi upisivanja ljudskog djelovanja u prostor i njegova označavanja te djelovanju prostora na književne protagoniste. U svjetlu prostornog obrata, nastao je cijeli niz studija koje tematiziraju urbane univerzume Zagreba, Dubrovnika, Pariza, Londona, Berlina, Rijeke u istaknutim djelima hrvatskih književnika. Ovo će izlaganje razmotriti predodžbe Splita i splitske okolice u nekoliko suvremenih književnih romana. U kulturnim predodžbama 20. stoljeća Split ima istaknutu ulogu. Dat će se kratak pregled dominantnih predodžbi: Split kao grad Dioklecijanove palače i Grgura Ninskog, Split iz operete i s razglednice, Split kao težački grad, Split kao vražji otok i grad slučaj. U suvremenim književnim tekstovima, od tranzicije do danas, uočit će se dramatičan rascjep između apokaliptične slike grada favela i arhitektonskog kaosa u tranziciji te slike pomodne poželjne turističke destinacije koja je dominantna posljednjih desetak godina. Paralelno, pratit će se imaginacija splitske okolice i periferije koja, čini se, ostaje neželjeno Drugo. Analizirat će se romani Olje Savičević Ivančević Adio, kauboju i Pjevač u noći, Jurice Pavičića Ovce od gipsa te Nebojše Lujanovića Južina. U navedenim romanima istražit će se kako je preobrazba prostora neizostavno vezana za književne imaginacije metamorfoza kapitalizma u hrvatskom društvu i kulturi od rata i tranzicije do uključenosti u tokove globalnog turizma.
Ključne riječi: suvremeni hrvatski roman, predodžbe Splita, prostor, ekonomija
1.
Reprezentacija grada i urbanih identiteta u tranzicijskoj i suvremenoj hrvatskoj prozi sustavno je proučena u hrvatskoj znanosti u književnosti (o čemu svjedoče studije npr. Nemec 2010, Kolanović 2011, Koroman 2018). Većina je tih studija usredotočena prvenstveno na urbani identitet Zagreba u postratno, postsocijalističko, nestabilno i volatilno razdoblje duboke društvene i ekonomske transformacije, što naravno proizlazi iz toga što je većina suvremene prozne produkcije urbanog koncentrirana na Zagreb. Što bi se otkrilo kada bismo tu posvećenost navedenoj problematici fokusirali na artikulaciju predodžbe o jednome gradu, koji je ponešto bio u drugome planu interesa suvremene hrvatske urbane proze? Radi se, naravno, o Splitu. Taj grad svakako ima istaknuto mjesto u kolektivnom kulturnom pamćenju te se nesumnjivo radi o urbanoj strukturi uz koju se vežu vrlo intenzivne predodžbe u popularnoj, medijskoj i svakodnevnoj kulturi.
Kako su gore navedeni autori primijetili, urbana tranzicijska proza, s jedne strane, preko paradigmatskih gradskih prostora kao što su kafići, birtije, shopping centri te kvart sa stambenim zgradama koje govore o klasnom statusu junaka, prikazuje duboke ekonomske i društvene promjene, a s druge, tematizira urbane idenitete u procijepu između popularne i potrošačke kulture i mogućnostima otpora kapitalističkim i potrošačkim ritualima (Nemec 2010: 231-234, Kolanović 2011: 343-361, Koroman 2018: 241-248). Privilegira se urbani životni stil koji ponekad nosi odlike kulturnog elitizma, a ponekad je i autoironiziran, dok su neurbani često parodirana, karikirana predodžba drugosti (Koroman 2018: 135/136) artikulirana kroz identitetske etikete kao što su seljačine, dinaridi, Hercegovci, lopovi, hadezeovci, desničari i sl.
Za razvijanje daljnje argumentacije rada osobito će biti korisno svojevrsno dekonstruiranje privilegiranosti urbanog identiteta njegovim značenjskim povezivanjem s periferijom u tranzicijskoj prozi, a ne više centrom (usp. Kolanović 2008). Na taj se uvid nadovezuje konstrukcija identiteta likova i/ili pripovjedača koja izrasta iz specifične interpretacije urbane (isto: 86), klasne i kulturne matrice (usp. Koroman 2020, Gajin 2020). Slijedeći postavke Kolanović o decentralizaciji urbanog na rubove, hiperznakovitosti ne-centra, periferije, predgrađa, suburbanog te predstavljanju centra kao značenjski ispražnjenog središta u tranzicijskog prozi (Kolanović 2008: 74), istražit će se kako se u analiziranim romanima gradi predodžba Splita, slijedi li spomenutu logiku te postoji li promjena i razvoj navedene problematike u nešto više od 20 godina koliko obuhvaća vremenski raspon izlaženja promatranih romana. Ono što je od osobita interesa u ovome radu jest kako se predodžba grada dovodi u vezu s ekonomskim procesima isprva tranzicijske traume prelaska u kapitalizam, a kasnije s tokovima globalne ekonomije, osobito turizma koji u suvremeno vrijeme donosi nove transformacije prostora i urbanog. Pritom su bitne reprezentacijske prakse pripovjedača i likova što otvara pitanje njihova habitusa, položaja s kojeg progovaraju i privilegiraju li pritom neke predodžbe grada u odnosu na druge.
Dodatni se uvidi u književne artikulacije grada i ekonomskih procesa dobivaju interdiscipliniranim uzglobljavanjem s istraživanjima drugih društvenih i humanističkih disciplina, ponajviše uvođenjem prostornog obrata u čitanje suvremene hrvatske proze. Prostor se ne promatra kao prazna posuda u kojoj se pripovijedanje odvija, nego kao dinamičan, semantički nabijen i društveno proizveden na tragu uvida teoretičara prostornog obrata kao što su Henri Lefebvre, David Harvey i Edward Soja. Prostor ne samo što subjekti oblikuju i označuju, on povratno djeluje na njih, utječući na uvjete njihova rada, dokolice, životnog stila, stvarajući ili razarajući društvene zajednice. Prostor osobito iz perspektive turističke prakse postaje izvor profita, mjesto potrošnje, izvor identiteta, pa čak i lakmus-papir širih, globalnih društvenih promjena.
Ne samo što se gradovi mijenjaju doslovno pred našim očima pod imperativom ekonomskog razvoja, nego tema transformacije prostora postaje bitna tema naše suvremene proze, ali i bitno problemsko čvorište suvremene hrvatske znanosti o književnosti.
2.
Kada govorimo o medijskim i kulturnim predodžbama Splita, nema sumnje da se na razini Hrvatske Split postavlja u odnos binarne opreke prema Zagrebu. Moguće je konstatirati kako Split zauzima poziciju Drugosti, danas u odnosu na Zagreb, nekad u odnosu na Veneciju (usp. Pletenac 2007). Krene li se u detaljniju analizu te Drugosti, nailazi se na dvije dominantne slike: jedna je o gradu velike povijesne ljepote, no i zabavne glazbe, sporta, mode i ljepotica, a druga o Splitu kao gradu slučaju. Kako Renata Jambrešić-Kirin kaže: „Ono što ovaj grad, za razliku od recimo Rijeke, Osijeka ili Karlovca čini gradom ‚neprispodobive medijske atraktivnosti‘ (Lalić), nisu samo njegovi problemi, skandali, zagonetna budućnost urbane Sfinge, nego i pokušaji njegova književnog, publicističkog, filmskog i subkulturnog autoportretiranja i samorazumijevanja; oni isti koji su usporili ‚odljev mozgova‘ u metropolu.“ (2007).
Na takvu dualnost slike o Splitu nailazimo ako zađemo i dublje u prošlost.
Split je oduvijek inspirirao brojne putnike, književnike, umjetnike koji su ostavili o njemu brojna tiskana svjedočanstva. Velik je broj tih svjedočanstava okupljen u knjizi Anatolija Kudrjavceva Vječni Split (1985). Kudrjavcev ističe da dominiraju dvije slike Splita u tim inače heterogenim zapisima. Jedna je razglednička panorama, idealizirana slika paradigmatičnih gradskih veduta – „romantika s operetskim ugođajem, s kulisama i teatralnom rasvjetom“ (Kudrjavcev 1985: 122), to je eksterijerna, upadljiva slika Splita o kojoj se zaneseno i razdragano pisalo (isto: 119).
Druga, puno rjeđa, je pak virenje iza kulisa (isto: 119) koje donosi osjećaj tjeskobe i maglovitosti. Takvi su autori posebice opisivali četvrti Get i Veli Varoš, kao pakleni labirint prljavih mračnih uskih uličica bez svjetla i zraka po kojima leže supijani težaci i radnici, leglo bluda, nemorala, kriminala, prljavštine, poroka, bolesti, prostitucije (isto: 168-170, 278, 325-331). Obje se te makropredodžbe odnose na središte Splita, što naglašavam imajući u vidu da se predodžbe suvremenih romana pomiču uglavnom izvan granica staroga grada, u predgrađa i na periferiju.
No, pogleda li se bolje, mogla bi se iznijeti pretpostavka da je suvremenija predodžba o gradu slučaju samo nastavak te starije, desetljećima uvriježene priče.
Ako bismo poput Tomislava Pletenca upotrijebili postkolonijalnu teoriju i kritički revidirali Fortisove teze onda bismo mogli ustvrditi da sjever, personificiran u Zagrebu, pronalazi u Splitu aktera svoje pedagoške paradigme; grad problem u kojem divlja priroda juga nikako da se umiri u civilizatorskom projektu sjevera (2007: 116). S druge strane, Split često idealizira zagrebačku racionalnost, toleranciju i modernost (usp. Jambrešić-Kirin 2007; Pavičić 2018: 229). Predodžbe sjevernjaka o strastvenim i emocionalnim Dalmatincima koji žive autentičnim, intenzivnim, slobodnim životom često su sami Dalmatinci preuzimali i perpetuirali, osobito kroz popularnu zabavnu glazbu (Perinić 2007), a analiza Ane Perinić tekstove tih pjesama dovodi u jasnu vezu s dominantnom patrijarhalnom ideologijom (isto: 110-112).
Takvi romantizirani mediteranizmi suvremene popularne glazbe zapravo odudaraju od suvremene književne i medijske predodžbe života samoga grada i značenja koja on u sebi akumulira.
Prvo značajnije medijsko fiksiranje u kolektivnu memoriju kasnije raširene i ustaljene predodžbe o Splitu kao problematičnom, proturječnom i kaotičnom gradu događa se još osamdesetih, pri čemu je osobito važno spomenuti članak Darka Hudelista u Startu iz 1988. u kojem on taj grad naziva vražjim otokom, ponajprije zbog rastućeg problema narkomanije koji je kulminirao u devedesetima (Andrijašević i Lalić 2008: 418), no i kao što je Hudelist kasnije objasnio, kao krležijansku metaforu za društvene probleme u Jugoslaviji netom prije raspada[1]. Rat i tranzicija dodatno su učvrstili takvu sliku koja se dodatno usložnjava ratom kultura u devedesetima, između „civiliziranih“ domaćih i „divljih“ došljaka iz zaleđa, što postaje osobito popularnim toposom i u širim razmatranjima o drugim hrvatskim urbanim sredinama. Uspon turizma i popularizacija Splita kao poželjnog odredišta globalnih turista baca u drugi plan kulturne razlike te uvodi novu razliku, onu ekonomsku: onih koji su uhvatili pramen svog turističkog Kairosa i onih koji nisu. Pronalazi li takva promijenjena ekonomska i društvena logika u odnosu na devedesete i nulte te uspostavljanje nove turističke paradigme grada svoju refleksiju, interpretaciju i kreativnu uporabu u suvremenoj hrvatskoj prozi? Da li je uloga književnih tekstova tu samo da reprezentira promjene u društvenoj stvarnosti ili književnost pruža mogućnost kreativne preobrazbe značenja na temelju percipirane socijalne dijagnoze? Kroz detaljnije proučavanje ovih problema postat će vidljivo da tekstovi bliži sadašnjem trenutku uglavnom nadilaze mimetički model stvarnosne proze poigravajući se referencijama na zbilju u stvaranju svojevrsnog poetičkog i političkog odgovora na zbilju.
Navedena problemska čvorišta odnosa Splita i ekonomije u suvremenim hrvatskim romanima promatrat ću na korpusu nastajalom od 1997. do 2018. godine.
Pritom se nekoliko predodžbi može jasno izdvojiti: predodžba ratnog Splita u Ovcama od gipsa Jurice Pavičića, tranzicijska periferija Splita i prve turističke preobrazbe Splita u Adio, kauboju Olje Savičević Ivančević dok Pjevač u noći Olje Savičević Ivančević i Južina Nebojše Lujanovića, s druge strane, evociraju uspomene na Split kakvog više nema, koji je ponajprije obilježen specifičnim ljudima te osobnim, ali i generacijskim iskustvom odrastanja (Pjevač u noći) ili suvremenom bitkom za grad i njegov identitet kakav je on nekad bio koja se gubi u kovitlacu društvenih previranja, a čiji su najznačajniji eksponenti, otpadnici, marginalci, redikuli (Južina). Nijedna od spomenutih predodžbi Splita nije sentimentalna razglednica Rive, Dioklecijanove palače i sv. Duje nego iskošena prespektiva na grad s margine, ponajviše prostorne, ali i klasne, te kulturne pa i političke manjine.
3.
Nakon ovih uvodnih napomena, na temelju primjera iz analiziranih romana pokazat ću na koji se način artikuliraju spomenute teme, problemi i odnosi.
Ovce od gipsa uvode čitatelje u ratnu atmosferu Splita, u kojem ratna zbivanja i ratni akteri igraju dominantnu ulogu. Kako je rat uvijek katalizator velike društvene transformacije, a u hrvatskom se slučaju poklopio i s velikom političkom i ekonomskom transformacijom, nije neobično da su likovi snažno obilježeni specifičnim političkim, klasnim i kulturnim obilježjima koja se najčešće grupiraju oko osi dihotomije urbano-neurbano. Pripovjedačka svijest, a i likovi koji figuriraju kao pretežito pozitivni vezani su uz urbani pol dihotomije. To je već primijećeno kao bitno obilježje tranzicijske proze: pripovjedači i fokalizatori na svijet gledaju iz pozicije srednjoklasnog građanina iz koje i stvaraju endogene druge (Koroman 2020: 199). Kako Koroman pokazuje, nekoliko je vidova identiteta endogenih drugih, no za ovaj su rad od osobite važnosti „seljačine“, tj. nosioci visokog ekonomskog i niskog kulturnog kapitala (isto: 204). Takav se tip identiteta u opreci prema kojem se oblikuje dominantna pripovjedačka i fokalizacijska svijest javlja u svim promatranim romanima. Kako Ovce od gipsa kronološki po vremenu radnje treba smjestiti na početak, u ratno vrijeme, kada se elite, tj. pobjednici tranzicije još nisu uspostavili, može se primijetiti kako se za te endogene druge prvenstveno vezuje kulturna pa čak i biologistička razlika, a manje razlika u ekonomskom kapitalu. Naime, vidljivo je da takvi likovi nose specifičnu fizionomiju, ideološki i etički sklop vrijednosti te se na temelju toga pripovjedač i upušta u nagađanje da su nestrukturirani ratni uvjeti prikladni za njihov budući ekonomski, društveni i politički uspon:
„Kada je secirao svoju nesklonost Vulasu, seoskom djetetu gruboga naglaska, uvijek je sam sebe prekoravao zbog toga što je u toj nesklonosti bilo malo urbanog rasizma. Ali, nerijetko je s nasladom mogao sebi priznati da je Vulas bio grozan, ona vrsta ljudi kojoj su nove prilike i rat dale neslućena krila.“ (Pavičić 1998: 20)
„Osim što je bila pametnija, baba Šešelj sličila je na unuka. Bila je okretna, poduzetna i konkretna, i onoliko nečasna koliko se u loša vremena smatra vrlinom. Bila je poput kakve hajdučke starice: živjela je u predetičkom stanju, spremna poput beštije na sve da obrani svoj kućni prag i korist i kožu bližnjih. Osim u prvom trenu, nije u njenom mozgu više postojalo zdvajanje, gnušanje, moralni prijekor: um joj je radio kao vekerica i iznašao mogući izlaz. Zvat će Matića.“(isto: 54)
Druga pak grupa tog endogenog drugog, bliska ovima prvima, oni su koji su odrastali na periferiji Splita, mahom u divljim naseljima, podrijetlom najvjerojatnije iz zaleđa, koji se svojim životnim stilom, ukusom i kulturnim kapitalom razlikuju od „fetivih“ Splićana kao što je fokalizator Krešo u sljedećem citatu:
„Ove druge, starije, dok se nije obukao u uniformu, nije poznavao, niti ih je razumio. Uglavnom nisu bili rođeni u gradu. Bili su obiteljski ljudi s djecom i jadnom plaćom u željezari, škveru ili kemijskoj industriji. Kad bi ih kamioni sa smjene doveli doma, ne bi, međutim, žurili kući: otišli bi lumpati u grad i zapiti slobodu kao malu slatku korist koju im je mobilizacija donijela. Kad bi čuli Knopflera, rekli bi da im zvuči kao da ga boli zub, a na utakmicu bi išli tu i tamo, i to na istočnu tribinu. Odlazili su petkom popodne izvan grada, bavili se sitnim biznisima, glasovali za vladu i slušali Mišu Kovača. Kakvi slušali, znao se šaliti Krešo, oni su bili Mišo Kovač, nosili iste brkove, mrežaste potkošulje, vjerojatno i lančić oko vrata. Krešo ih nije razumio, ali je znao da ni oni njega i njegove ne kuže. U njihovim očima svi su bili „drogaši“ jer su motali travu i išli na teren s naočalama za sunce. Oni, mladi, sami su sebe zvali nezaposlenima, stari su ih zvali dangubama. Krešo je nekako osjećao da u strašnoj mržnji koja je kod Slave proključala nakon one noći na Stolovima ima i mržnje na „drogaše“ s naušnicom u uhu i ključevima o boku. Slave je u Krešu projicirao sve ono što mu je kod tih urbanih klipana dizalo živce i sve ih skupno, u jednom tijelu, okrivio za bratovu smrt: smrt koju su oni skrivili jer su neodgovorni i ufurani.“ (isto: 82)
Krešo naspram njih ostvaruje urbani identitet rokera senzibilitetski bliskog zapadnjačkoj popularnoj kulturi, što je još jedna karakteristična identitetska artikulacija tranzicijske proze.
Ovi drugi pojedinci žive ili u okolici Splita ili pak u istočnim predgrađima divlje gradnje, kojima se Pavičić dosta bavi i u kasnijim knjigama te ih najčešće naziva favelama.
„Oko njih se pružalo divlje naselje, tako tipičan krajobraz istočnoga Splita, koji ljudi iz zapadnog dijela grada vide jednom ili dvaput godišnje, kada odlaze na istok k jeftinom vulkanizeru ili bloketaru. Kilometrima uokrug raspršene bez reda redale su se divlje izgrađene i većinom nedovršene obiteljske kuće. Bile su tako slične: neožbukane, u sivoj boji blokete, s armaturama koje su virile s gornje ploče za slučaj da vlasnik odluči dozidati kat. Neke su okućnice bile uređene, neke nisu, ali su pristupni putevi svi odreda bili u blatu i mulju, obrubljeni kanalima što su odvodili kloaku u more. Da je bio dan, Joško bi s mjesta gdje je klateći se stajao mogao vidjeti nerazmrsiv labirint telefonskih i strujnih žica preko kojih su one kuće što su imale legalni telefon i struju prepuštale dio te blagodati divljim nastambama uz primjerenu naknadu. Vidio bi vodovodne i kanalizacijske cijevi kako apsurdno strše u zrak ili presijecaju ceste, pojate s divovskim satelitskim antenama ili četverokatne palače građene bez papira, bez struje i vode, negdje gdje je valjda netko davno zacrtao trasu ceste. Joško nije vidio ni crkvu ni zgradu gradskog kotara. Pretpostavljao je da ni jedno ni drugo ne može vidjeti jer je crkva zacijelo u nekom atomskom skloništu, a kotarski ured u kontejneru poput onih u kojima se prodaju burek i pivo. Čitavim je krajobrazom vladala beskrajna bijeda javnog i društvenog i ružna, usiljena raskoš privatnog. Nije znao točno gdje je, ali je poznavao ovakve kvartove i sve mu je bilo jasno.“ (isto: 36-37)
Nasuprot njima, urednik lista Novo doba Tomljenović predstavnik je etablirane građanske klase, srednjeg sloja oblikovanog u socijalizmu, koji ima svoje specifične ukuse, rituale i dokolicu što je očito kroz opis njegova stana, a navedeno svjedoči o njegovom velikom socijalnom i kulturnom kapitalu koji u tranzicijsko vrijeme postaje obrnuto proporcionalan onom ekonomskom:
„Stan Nikše Tomljenovića bio je velik i uredan dvoetažni stan na Tablama. Nije to bila glamurozna četvrt: građena je šezdesetih godina kao socijalistička periferija na kojoj su se stanovi lako kupovali na kredit ili dobivali od velikih tvrtki. S vremenom je postajala centar i dobivala atmosferu srednjostaleškog kvarta. Zgrade nisu bile lijepe: uglavnom četverokatnice ili peterokatnice, bile su tipična modernistička geometrijska gradnja uskih lođa i betonskih ravnih krovova. Premda zapuštene, kuće nisu bile neuredne: stubišta su se zaključavala, parlafoni i svjetla na stubištu nisu bili porazbijani, a djeca u dvorištu nisu larmala između tri i pet poslije podne.
Stan urednika Novog doba bio je njegovo ogledalo. Bio je jednostavni sukus imetka i ukusa socijalističkog građanstva sedamdesetih i osamdesetih. Blistao je čistoćom, namještaja nije bilo mnogo, ali je bio masivan, arhaičan, ali ne kičast. Na zidovima je visjelo desetak slika, mala, ali nikako neukusna kolekcija srednjostrujaških slikara iz lokalnih galerija: malo morskih pejsaža, malo apstrakcije, Trebotić, Jordan i jedan manji Stančić kao kruna kolekcije. Usto, sa zidova je gledala Francuska: uspomene iz Pariza, nekoliko kazališnih plakata na francuskom, uvećana fotografija sa suprugom na Rive Gauche i nagrada novinarskog društva za višegodišnje izvještavanje iz Pariza.
Francuska se osjećala i u biblioteci: bilo je u njoj nešto francuske klasike — Hugo, Daudet, Stendhal, ali još više novina, ilustriranih časopisa, uključujući i friške brojeve Paris Matcha i Liberationa. Ekonomske literature nije bilo mnogo i bila je vjerojatno s fakulteta — postarija i marksistička. Tomljenović je imao malu i ne pretjerano serioznu diskoteku. Veliki vinili bili su složeni u pretjeranom redu koji je odavao nekorištenje: valceri, Edith Piaf, šansonijeri, Ravel i operni evergrini.“ (isto: 148)
Svojevrsni nepoduzetni moralizam koji se zgraža nad prodornim „divljacima“ (usp. Gajin 202: 160-161) najjasnije se očituje kroz sporedni lik Elvirina oca koji je krajem socijalizma dobio stan od željeznice, na 11. katu nebodera u Sućidru. Povišena prostorna pozicija u skladu je s uzvišenom moralnom pozicijom koju taj lik utjelovljuje u susretu s ratnim i tranzicijskim ludilom. On promatra svijet iz svoje djelomično samonametnute izolacije neboderskog stana i djeluje kao instanca koja sve vidi jasno i oštro te koja bez puno nade dijagnosticira društvenu patologiju, koja funkcionira kao figura nebeskog suca, nosioca pojma za pravdu.. Klasno, radi se liku koji je proizašao iz matrice socijalističkog modernizma i njegova narativa o progresu i koji je pokazao moralni integritet u novim vremenima ̶ nije konvertirao ili promijenio svoj vrijednosni sustav u godinama koje su došle. Ovo je samo prvi od nekoliko primjera u promatranim romanima u kojima se socijalistički modernizam predočava u pozitivnom, emancipacijskom svjetlu. U jednome od gore citiranih ulomaka se pak logikom mehanizma uspostavljanja razlika prostorni raspored periferijskih divljih naselja očitava kao potpuna nebriga za javno i društveno. Stoga Elvirin otac legitimacijski potvrđuje kroz semiotiku nebodera i željeznica važnost društvene i komunalne infrastrukture koja osigurava red i sigurnost funkcioniranja društva:
„— Jasno. Ja ti ovo velim: onog časa kad se ljudi prestanu brinuti za točnost i red, onda počinje ovo.
‚Ovo‘ je bilo popraćeno zamahom ruke prema prozoru, i tim je ‚ovo‘ bilo obuhvaćeno sve: i četnici i ustaše, i rat i izbjeglištvo, siromaštvo, korupcija i smrt.
— Onda smo mi fakat najebali. Ovdje vlakovi i ne kasne: pruge su presječene, ni jedan nije ni došao dvije godine.
— To ti ja govorim. To ti ja govorim — odvrati stari spugajući kruhom tanjur: činio se kao lider neke sekte koji je upravo pridobio novog pripadnika. Govorio je kao da je baš sve to naokolo počelo zbog voznog reda i zbog praznog, napuštenog kolodvora negdje u daljini, iza prozorskog okna.“ (isto: 101).
Motiv magistrale te neprivlačnih mjesta uz magistralu središnji je prostor u koji je smješten pripovjedni svijet drugog analiziranog romana Adio, kauboju Olje Savičević Ivančević. No ovdje se to neatraktivno prigradsko naselje pretvara u mali univerzum za sebe, u popularnokulturno i filmski označen kȏd. Realistički uvid o kakvom se prostoru radi, u podtekstu evocirajući gledateljsko iskustvo vesterna, dobiva se u trenutku kad se tamo počinje snimati vestern, strani glumci dolaze u Naselje te se pitaju jesu li ikada vidjeli veću vukojebinu. Nema sumnje da je povijesno izgradnja magistrale dalekosežno, ekonomski i kulturno, promijenila živote ljudi. Omogućila je lakšu i brzu povezanost primorskih i dalmatinskih mjesta, veću mobilnost stanovništva, ponajprije radi posla, dovela je do razvitka i jačanja turizma, izgradnje hotela, apartmana i vikendica (usp. Taylor 2013). Kako Pavičić piše, stoljećima su najmlađe kćeri dobivale najmanje cijenjenu zemlju tik uz more da bi izgradnjom magistrale taj dio postao najpoželjniji i izvorom kapitala (2018: 50).
U romanu Adio, kauboju prikazuje se neatraktivnost tih brzoniklih naselja uz magistralu. Kao i u već navedenom primjeru, ti opisi imaju dvostruki kȏd: s jedne su strane socijalno reprezentativni i mimetički, a s druge strane, preoznačuju tu realističku prostornu dimenziju kroz obilježja žanra vesterna. Početak romana donosi paradigmatičnu situaciju povratka glavnoga lika (ovdje: junakinje) u rodno mjesto, a put do rodnog mjesta je magistrala, prašnjava, između neožbukanih kuća, „ne postoji ništa zeleno kad pogledaš. Prašina i drača.“ (Savičević Ivančević 2010: 36), s postavljenim vijencima za poginule na njoj, najčešće neoprezne dječake i mladiće:
„Na svakom kilometru magistrale je buket plastičnog cvijeća u plastičnoj vazi i drveni križ, lampioni, svijeće, čak i prave mramorne ploče s vjerno isklesanim licima nasmijanih pokojnika. Ovdje je čitav jedan gradić iskrvario na cesti. Svaki trinaestogodišnjak ima svoj skuter sklepan od rezervnih dijelova. Prometna nesreća kod nas je prirodna smrt.“ (Savičević Ivančević 2010: 37).
Staro naselje je istočno, istočnije od istočne periferije Splita, o kojoj piše i Pavičić. Divlji zapad vesterna ovdje je dobio svoj zrcalni odraz istoka. Panoramskim prikazom od zapada prema istoku daje se slika grada u turističkom buđenju, a što se fokus pomiče više na istok, to se turistički sjaj više gasi. No, Staro Naselje, iako je trenutno turistički neatraktivno, u prošlosti, bilo je tipični predstavnik socijalističkog turizma, mahom kroz poslovanje velikog hotela Ilirija, koji je činio svojevrsni fokus života mjesta. Nakon rata, iznajmljivači apartmana osuđeni su na gostujuće građevinske radnike jer turista nema. Stanovnici tavore u nekom beznađu polubezakonja i poludrugosti u odnosu na turističku razglednicu Splita. Pravi endogeni drugi su Irokezi, u kȏdu vesterna prigodan naziv za stanovnike zabačenih sela u zaleđu Starog Naselja. Dugi niz godina duhovnu je klimu najbolje ocrtavao grafit na ulazu u mjesto: Stranče, ovdje te zakon ne štiti. No ipak, stranci su u novom mileniju počeli postepeno dolaziti i kupovati stare kuće, što je jasan znak nadolazeće promjene ekonomske i turističke paradigme. Takvi detalji nisu u funkciji oslikavanja socijalno realističke uvjerljivosti, iako se ona može iz njih iščitati, nego kako bi se pružila subjektivno obojena Ruzinavina predodžba o ključnim prostorima koji su obilježili njezin život. I Staro Naselje i Split prostori su simboličke ili stvarne neslobode, u kojima se ona ne sjeća ugodno, koji vrše svojevrsno nasilje nad njom svojom mediteranskom intruzivnosti u privatnost i autonomiju drugoga. Stoga i dominantna predodžba Splita nije povijesni centar, ljepote obale ili otmjeni trendovski Split nego kuće bez fasada koje se dižu „u tetris brda i brdašca velikom brzinom“ (isto: 47), nedovršene kocke sa satelitskim antenama, beton i septičke jame. Kao zajednički nazivnik Ruzinavina odnosa prema Starom Naselju i Splitu stoji rečenica njezine sestre: „Mala su mista dobra dok si mala. Kasnije te svedu na svoju miru.“ (isto: 102). Kao protuteža neslobodi, bolnim sjećanjima i klaustrofobiji koju ta mjesta bude u Ruzinavoj, uspostavljaju se Zagreb i Berlin. Zagreb je grad propuštene šanse, grad u kojem je „proživjela nekoliko izgubljenih godina“ (isto: 9), najdalji grad, u kojem „ostavljaš propale iluzije“ (isto: 57). Kao nada u drugu šansu za slobodom figurira Berlin, kao privremeno, gotovo utopijsko utočište, kao mjesto na kojem se možda može zaboraviti ono što ostavlja iza sebe, traumatičnu prošlost, nesretnu bratovu sudbinu, koja je u Ruzinavinoj svijesti stopljena sa Starim Naseljem i Splitom. Bliskost, upletenost, nemogućnost distance stvaraju nezdrav odnos s gradom; uvjet za simpatiju pa možda čak i ljubav je distanca, otuđivanje i očuđivanje:
„Promatram grad kao da je tuđ, i što imam više uspjeha u tom promatranju očima nekog nepoznatog čovjeka ili žene, što mi je ovaj grad više stran ̶ to mi se više sviđa. Što mi se više sviđa, to mi je manje stalo. I obrnuto.“ (isto: 200)
Pripovjedačica u ovome romanu progovara iz pozicije višestruke drugosti: rodne, periferijske i oslobođena srednjoklasne pristranosti. Zanimljivo je to što bi se klasno njezin identitet mogao prije okarakterizirati kao onaj radničke klase, iako klasna pitanja nisu u fokusu ovoga romana. Ta klasa nije često nositelj pripovjedne ili fokalizatorske svijesti u našoj suvremenoj prozi te se rijetko prikazuje izvan idealizacije (Gajin 2020: 182-183) ili pak pomalo karikirane afektivnosti i manjka moći (usp. Koroman 2020: 212). Stoga se pripovjedački glas i identitet ovoga romana izdvaja po svojoj perspektivi koja izbjegava obrasce mišljenja pripovjedača i likova o kojima pišu Koroman i Gajin.
Roman Pjevač u noći vraća se Splitu kao temeljnom objektu književnog uobličavanja afekata i emocija pripovjedačice i likova. Dominantna optika u artikuliranja prostora Splita je poetizacija i estetizacija fizičkog i duhovnog iskustva života u tome gradu. Pritom se prožimaju slike sadašnjeg Splita, čiji je centar nekropolis, prepun turista i onog drugog grada, još neosvojenog turistima, Splita 3, Šimunovićeve ulice, kao privilegiranog toposa romana. Iako se semantički potencijal estetizacije, ali i otpora, polaže u taj neosvojeni grad ipak su i ondje na portafonima i pročeljima sa zvjezdicama vidljivi znakovi neumoljivog prodora turističke mašinerije. Ta slika suvremenog turističkog Splita supostavlja se uspomeni na Split jedne mladosti, na odrastanje glavnih likova romana Naranče i Slavuja, početkom 90-ih. Srž tog grada koji nestaje Narančina je uspomena na prijateljstvo s Helankom i Slavujem koji su joj otkrili paralelni grad, nevidljiv na prvi pogled, svojevrsnu heterotopiju u mračnom i okrutnom Splitu ratnih 90-ih. Temeljna os razlike troje prijatelja i ostalih slična je spomenutom obrascu tranzicijske proze: gradski identitet protiv „seljačina“.
„Dobro se pazi da se ne prekorači granica između Doline PM i Vlajlanda, gdje su seljačine, iako nitko ne teži tuđem statusu tu, na Rivi. Seljačine boli briga za to što su seljačine, oni su u većini i dobro se zabavljaju. (…) Bilo je dana kad sam žalila što nisam prava rasna seljanka pa da mi nije dosadan taj đir, (…)“, no Naranča zaključuje kako bi to imalo svoju cijenu jer „nema zemlje za seljanke, samo za seljake“ (Savičević Ivančević 2016: 37-38) čime se i ovaj roman nadovezuje na rodno senzibiliziran glas Adio, kauboju. Pritom će se ovaj roman uspostaviti kao višeslojan u pripovjedačkoj artikulaciji Splita, ali i grada općenito. Gradske pripadnosti i privrženosti za Naranču, Helanku i Slavuja podložne su promjenama. Kao i u Adio, kauboju, i u ovome se romanu javlja topos Zagreba kao prostora bijega od prevelikog emocionalnog intenziteta splitskog (ili okolosplitskog) života. To je prostor emancipacije od privatnih stega i prostor ostvarenja Naranče kao ekonomskog, ciljno-racionalnog bića, nakon gorko-slatkog iskustva Splita devedesetih. Ona zarađivanjem novca upoznaje čari potrošačke kulture koje se isprva čine kao ulazak u nove, neistražene prostore, da bi ih kasnije, u retrospektivi, otpisala kao zabludu:
“Ja sam otišla u taj Zagreb i rekla da ću se vratiti, da me ne zanimaju sapunice doživotno, da idem samo zaraditi lovu, ali lagala sam, stvari su se otvarale i ja sam izlazila iz jedne u drugu, bile su privlačne, a loše, bile su glamurozne, i isprazne, i zabavne. Išla sam nekamo naprijed, a naprijed je bilo sve dalje od ulice Dinka Šimunovića, od marine i broda i naše priče u kojoj smo zbrajali kovanice za pizzu ili kavu. Novi grad me usisavao u svoje čarobne prostore, u neistražena mjesta (kako će mi sve to ubrzo dosaditi).“ (Savičević Ivančević 2016: 121-122).
Ne samo što je Zagreb bijeg od klaustrofobije splitskih privatnih i javnih odnosa, on se ovdje pojavljuje kao topos utjelovljenja tek stasalog kapitalističkog društva čiji su pripadnici još puni ustreptale lažne nade o sjajnom, potrošačkom raju blagostanja, prosperiteta i društvenog uspjeha, što je još jedna karakteristična tema tranzicijske proze (usp. Gajin 2020: 113-114).
S druge strane, ovaj je roman pohvala betonskom Splitu nebodera, tim „betonskim oazama“, kako kaže Naranča, dobu modernizacije, kada se Split i pretvorio u modernu urbanu strukturu, o čemu i Pavičić piše u svojim fikcionalnim, a još više publicistički tekstovima.
„Bilo je vrelo popodne i ulica je bila pusta, iako zvjezdice pored parlafona svjedoče da su turisti prodrli i u ove betonske oaze. Slavuj je u pravu, to je najljepša ulica u Splitu, ozbiljna ulica, a ne uličica, lijepe uličice su nešto drugo, toga ima puno, ali ja volim ulice. I volim visoke zgrade i nebodere. I volim dvadeseto stoljeće više od devetnaestog ili sedmog. Za dvadeset i prvo još nisam sigurna.“ (Savičević Ivančević 2016: 15)
„Šimunovićeva, da. Dokaz koliko visoke zgrade i neboderi mogu biti privlačni, onaj treći Split, Split 3, Trstenik, moj kvart. Dokaz da socijalizam može biti lijep, što bi rekao Slavuj.“ (isto: 17)
Dijagnoza sadašnjosti i budućnosti turističkog Splita je evidentna, događa se u stvarnosti pred našim očima i pretače u književne tekstove. No, može li književni tekst ponuditi drugačije čitanje grada, koje traži kreativnu preinaku smisla i stvarnosti? Može li književni tekst postati utopijski tekst urbaniteta te nacrt o tome kako stvarnost treba uvijek nanovo mijenjati? Je li najveća snaga književnog teksta kao političkog i društvenog dokumenta uvijek njegov estetički i etički potencijal?
Provodna je nit romana da je život ono što gradove čini gradovima. Zato je današnji turistički Split nekropolis, kako ga pripovjedačica naziva. Moderni je turizam neautentičan, a temelji se na strategiji insceniranja autentičnosti (usp. Molvarec 2017: 338-340). Svakodnevni život stanovnika grada, koji njeguju osjećaj pripadnosti gradu, seli se na rubove. Stoga je temeljna kritička točka Slavujeva umjetničkog otpora antikapitalistička. Podređivanje grada prvenstveno ekonomskim odnosima vodi do njegova odumiranja.
„Prije nego što se građani presele u sela ili možda istodobno, gradove će osvojiti turistički apartmani, banke, poslovni i trgovački centri, skupi dućani i pizzerije. Gradovi će postati muzeji, mnogi već jesu. I Split će postati muzej, zlato. I izletište, ljeti za obične turiste, a zimi za stanare iz siromašnih i bogatih predgrađa. Opstat će i kao pozornica, za proslave blagdana, fešte, sajmove i predizborne skupove. (…) Slavuju su kvart i ulica izabrani zavičaj, pa i pisma su valjda neki hommage takvom gradu, prije nego što ga je napustio, dok grad još postoji u snazi – iako mu se već nazire budućnost, govorim“ (isto: 68)
Značenjski pomak ovoga romana u odnosu na tranzicijsku prozu na osi centar-periferija vidljiv je u tome što iako su kvart i ulica zavičaj, oni su za Slavuja, kao za centralnu figuru urbanog prevrednovanja, izabrani – ne zaboravimo, on je seoskog podrijetla, ali još i više, temelj za poetičko-političko artikuliranje otpora koji su junaci tranzicijske proze mahom oblikovali oko besciljnog kretanja suburbanim prostorom i dokoličarenja (Kolanović 2008: 86).
Ulica Dinka Šimunovića, modernistička socijalistička zgrada Splita 3 postaje metafora poetičkog i estetičkog otpora odumiranju grada kroz kapitalističko isisavanje. Marksistička predodžba kapitalističke eksploatacije kroz sliku vampira nalazi svoju semantičku suprotnost u Slavujevom projektu vraćanja života napuštenim gradovima kroz projekt Transfuzije, tj. reproduciranja, repliciranja Ulice Dinka Šimunovića u napuštenim urbanim prostorima diljem svijeta:
„(…) a onda je dobio tu informaciju da Detroit traži stanare umjetnike i došao, jer je taj čovjek bio poznat po tome što obilazi prazna mjesta iz kojih su ljudi stjecajem raznih okolnosti odselili i planira osnovati ulice Dinka Šimunovića u nekim opustošenim gradovima svijeta, gdje god je to moguće tako što će ih napuniti replikama uspomena, replikama stvarnih života, a taj projekt se zove Transfuzija, ljudi kolaju svijetom kao krv, sve ostalo je protuprirodno, (…)“ (isto: 138)
Što čini taj stvarni život? Rekonstrukcija Slavujeva života u Ulici Dinka Šimunovića s Narančom, tri godine njihove ljubavi. Taj je stan na toj adresi bio heterotopija drugačijeg života u ratnom Splitu devedesetih. Drugim riječima, u utopijskoj se maniri ljubav uspostavlja kao ono što ima snage pobijediti velike narative uvjerene u vlastitu nepobjedivost, kao što su u romanu nacionalizam i kapitalizam. Takav će život proklijati na ruševinama kapitalizma bilo da su se one urušile same od sebe kao u slučaju Detroita ili da su one rezultat revolucionarne akcije, koju Slavuj zagovara u jednoj svojoj pjesmi:
„što kažeš, srušiti do temelja?
Treba, treba
Tu dvojbe nema
Spaliti novčanice
Ispuniti ljetni grad
Vrelim vonjem benzina
Divljom vatrom u kojoj će prvi nestati
Kartoni i stare novine tvog poniženja
U tom plamenu brzo izgara
I naša potrošna, zamjenjiva krv (…)“ (isto: 81)
Vječno obnavljanje života u gradovima je moguće samo kroz spajanje ljudi. Stoga Ulica Dinka Šimunovića nije samo osobna priča Slavuja i Naranče, to je trijumf arhitektonske vizije modernizma koja je ljudima željela dati dom nakon što su izgubili svoju dotadašnju pripadnost selima koja su napustili u žaru industrijskog preporoda, čime se u simboličkom smislu opet iznova oponira determinizmu i mehanicizmu ekonomskih odnosa:
„Oni su morali negdje stanovati, došli su tu raditi, bilo je posla. Pitao sam arhitekta koji je projektirao ulicu Dinka Šimunovića (sic!) o tome. Taj mi je arhitekt pričao kako su mu mnogi prigovarali da je autor spavaonica u kojima nitko ne sanjari, graditelj hladnih naselja. Njega je to zapeklo jer je želio stvoriti pravu ulicu, gradsku, sa stanovima koji su dom, ulicu na kojoj se ljudi moraju susretati. Pričao je, arhitekt, kako su u kvart doselili prazni ljudi, oni su došli u grad, a u svojim mjestima su ostavili sve što su voljeli. Čovjek bez svojih ljubavi je prazan. On samo čeka da odradi posao i pobjegne za vikend u to svoje mjesto, svojim ljubavima, koje su već bivše. Zato je arhitekt, osjetljiv i pametan čovjek, nacrtao ulicu u kojoj ljudi moraju jedan drugome kazati dobar dan, u kojoj se ne mogu šutke mimoići, mediteransku ulicu susreta, na kojoj se boravi. Ali to je samo djelomično uspjelo, to je uspjelo u sasvim maloj mjeri. Međutim, taj dragi i mudri gospodin arhitekt je zaboravio jednu stvar. U tim su kućama, u toj ulici, odrasla djeca i ona je postala njihova ulica za cijeli život. U njoj su, sviđala im se ili ne, začete sve njihove buduće ljubavi i uvjerenja. Te zgrade, te ulice su okvir za priču njihovih života. Oni su izlazili na ulicu da se susretnu i zadrže, oni će je opjevati ili prepričavati, baš kao što to i ja radim, samo na neki drugi, svoj, način.3“ (Savičević Ivančević 2016: 133-134)
Ono što je u Pjevaču u noći ljubav i spajanje ljudi kao jedina utopijska vizija koja može spasiti grad, u Južini je to ludilo, uporna devijacija od onoga što se uspostavilo kao norma u društvu poremećenih vrijednosti. No, i u tome se romanu iščitava jasna ideja da su grad ljudi. Drugim riječima, ono što Split čini iznimnim njegovi su redikuli, a suvremena politika i ekonomija grada čine sve da steriliziraju, uniformiraju i anesteziraju njegove idiosinkrazije. To bi se moglo primijeniti i na globalnu urbanu razinu, no u Južini situacija je puno crnja. Gradom vladaju kriminal, korupcija i nepotizam koji svakoga tko nije njihov guraju na marginu. Glavni lik romana nije njihov, ali on se osjeća ničijim, jer je došljak u grad, kao što je bio došljakom u nekoliko gradova prije Splita. Stoga se iz marginalne pozicije preispituje dominantni diskurz suvremenog hrvatskog društva uopće te se ludilo i marginalnost uspostavljaju kao jedine instance koje nude slobodu potrebnu za otpor. Čak i oni koji nisu dio povlaštenog kruga koruptivne sfere gradske politike, pasivizirani su i pacificirirani svojom uklopljenošću u ekonomske odnose, prvenstveno sudjelovanjem u prozvodnji turističkog Splita. Te grupe ljudi semantički su i vezane za dvije slike Splita: jedna je ona s turističke razglednice, u kojoj je centar inscenirana neautentična kulisa, a Dioklecijanova se palača uspoređuje s grobnicom (slično kao što se i u Pjevaču u noći turistički centar uspoređuje s nekropolisom), a druga grad koji je tisućljećima bio utočište prognanicima i izbjeglicama svih vrsta.
„Split, utočište prognanima. Sada shvaćam. Samo je on mogao stajati na kraju mog progonstva. Uvale, restorani, suvenirnice. Ni riječi u vodičima o onima koji su se ovdje zaklonili. S vanjske strane ulančani kamen reflektira sjaj koji probada rožnice. S unutarnje zadržava plač i jecaj prognanih kroz stoljeća.“ (Lujanović 2019: 47)
4.
Nekoliko problemskih čvorišta bile su polazne točke ovoga rada, a koje su već primijećene u analizama tranzicijske proze: odnos centar-periferija, srednjoklasni pripovjedački identitet te stvaranje endogenih drugih. Na temelju toga željelo se proučiti kako se razvija predodžba grada Splita u suvremenom romanu s osobitim fokusom na makroekonomske procese koji mijenjaju kartografiju i konfiguraciju grada: tranzicijski lom iz socijalizma u kapitalizam i uspon globalne turističke industrije.
Nema sumnje da u svim promatranim romanima periferija, predgrađa izvan centra nose značenjski višak u odnosu na značenjski uglavnom prazni centar. Pritom se razlikuju dvije dominantne predodžbe periferije: ona prigradska – divlja naselja, favele koje nastanjuju mahom „seljaci“, „Vlajland“ i kvartovi izrasli u socijalističkoj modernizaciji koji uglavnom signaliziraju i srednjoklasnu pripadnost njihovih stanovnika. Ukoliko se centar grada pojavljuje izvan značenja mrtvog, praznog središta onda je to centar alternativne kartografije koju nastanjuju buntovnici, marginalci i luđaci (Pjevač u noći, Južina).
Roman Ovce od gipsa primjer je romana koji uz ratnu tematiku donosi i mračnu sliku početne faze hrvatske tranzicije u kojoj preslagivanje elita započinje, točnije u kojoj neke grupacije tek započinju svoj ekonomski, društveni i politički uspon. Stoga su takvi likovi u romanu prikazani iz prepoznatljive srednjoklasne pozicije kao drugi koji su kulturno i psihogeografski različiti. Radi se o, kako ga Ines Prica naziva, ganga-teritoriju hrvatske (europske) pripadnosti (2011), svojevrsnoj obnovi „’hajdučkog modela‘ političko-socijalne intervencije u hrvatsku tranzicijsku realnost“ (isto: 44). Prema njoj, hercegovci (sic!) utjelovljuju ambivalencije hrvatske ekonomske tranzicije, tj. kolebanja oko socijalnih posljedica i vrednota cijelog tog procesa, „između poduzetništva i socijalnog banditizma“ (isto: 44-45).
Romani objavljeni bliže sadašnjem trenutku, prvenstveno Pjevač u noći i Južina, prikazuju transformaciju i raslojavanje grada kroz uspon turizma te tu kao krivci manje figuriraju endogeni drugi, a puno više nevidljiva ruka kapitala. S druge strane, upravo u tim dvama romanima, možda baš zbog dominantnog osjećaja sveprožimne moći te manjka konkretnih „neprijatelja“ uspostavlja se mogućnost gradske heterotopije, dakle svojevrsnog otpora upravo kroz mogućnosti urbane strukture osjećaja i urbanog identiteta. Kako je i suvremeni turizam, a i kapitalizam općenito, progutao autentičnost, tako i junaci Pjevača u noći i Južine ne pristaju na zamku autentičnosti koja im učvršćuje povišeno mjesto društvenog sudca kroz okoštavanje vlastite i tuđe pozicije, nego kroz svijest o performativnosti identiteta i samih sebe i grada oblikuju jednu moguću, paralelnu, stvarnost i budućnost.
„Teatar. To ti je. Grad teatar. Pisma. Redikuli. Svađa. Riva i peškarija. Sve jedan veliki teatar. Samo je pitanje ko upravlja. Prije smo imali dobre režisere. Ovi danas? Amateri. Vulgarno i prozirno, to je njihov stil. Meni se u toj predstavi ne igra. To je neki drugi grad…“ (Lujanović 2019: 169-170)
Nijedan od ovih romana ne gaji sentimentalnu sliku prošlosti, ali u svakom od njih je prošlost važna, i kad se promatra osobna priča likova i kada se progovara o identitetu grada. Individualna i kolektivna razina su, naravno, povezane, no ako je u fokusu analize prvenstveno ova druga, nepogrešivo se u većini ovih romana prepoznaje vjera u projekte koji zagovaraju koncept javnog i općeg dobra te nadilaze pravocrtnu, a često i kratkovidnu ekonomsku kapitalističku logiku. Utoliko je predodžba Splita višeslojna: ona je i osobno iskustvo prostora i grada, više ili manje precizna mimetička reprezentacija društvenih, ekonomskih i političkih uvjeta urbanog oblikovanja, poligon za poetsko, etičko ili utopijsko prevrednovanje te naposlijetku prostor za neprestani performativ identiteta, kako individualnog, tako i kolektivnog.
Izvori
Lujanović, Nebojša. 2019. Južina. Zagreb: Fraktura.
Pavičić. 1998. Ovce od gipsa. Zagreb: Konzor.
Savičević Ivančević, Olja. 2010. Adio, kauboju. Zagreb: Algoritam.
Ista. 2016. Pjevač u noći. Zagreb: Sandorf.
Literatura
Andrijašević, Ivana; Lalić, Dražen. 2008. Od grada slučaja do grada modela: odrednice politike suzbijanja ovisnosti o drogi i zlouporabe droge Grada Splita (1994-2007). Anali Hrvatskog politološkog društva, 5(1). 417-439.
Gajin, Igor. 2020. Lelek tranzicije. Zagreb: Disput.
Jambrešić Kirin, Renata. 2007. Split kontra Splita 2. Zarez, 207, 31.5.2007. http://www.zarez.hr/clanci/split-kontra-splita-2. Pristup 2. listopada 2019.
Kolanović, Maša. 2008. Što je urbano u ‚urbanoj prozi‘? Grad koji proizvodi i grad iz kojeg proizlazi suvremena hrvatska proza. Umjetnost riječi, 52 (1-2). 69-92.
Ista. 2011. Udarnik! Buntovnik? Potrošač…Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije. Zagreb: Ljevak.
Koroman, Boris. 2018. Suvremena hrvatska proza i tranzicija. Zagreb i Pula: Hrvatska sveučilišna naklada i Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Isti. 2020. Devedesete i endogeni drugi hrvatske tranzicije. U Devedesete. Kratki rezovi (ur. Obad, Orlanda, Bagarić, Petar). Zagreb: Jesenski i Turk. str. 197-223.
Kurdjavcev, Anatolij. 1985. Vječni Split. Split: Logos.
Molvarec, Lana. 2017. Kartografije identiteta. Zagreb: MeandarMedia.
Nemec, Krešimir. 2010. Čitanje grada. Zagreb: Ljevak
Pavičić, Jurica. 2018. Knjiga o jugu. Zagreb: Profil.
Perinić, Ana. 2007. Galebi umiru pjevajući. Stereotipi dalmatinske zabavne ljubavne pjesme. U Split i drugi. Kulturnoantropološki i kulturnostudijski prilozi (ur. Prica, Ines, Škokić, Tea). Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku i Hrvatsko etnološko društvo. str. 105-118.
Pletenac, Tomislav. 2007. Ako je Split, tko je drugi? U Split i drugi. Kulturnoantropološki i kulturnostudijski prilozi (ur. Prica, Ines, Škokić, Tea). Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku i Hrvatsko etnološko društvo. str. 81-103.
Prica, Ines. 2011. Ganga-teritorij hrvatske europske pripadnosti. U Horror porno ennui. Kulturne prakse postsocijalizma (ur. Prica, Ines, Škokić, Tea). Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku. str. 31-50.
Taylor, Karin. 2013. Pecanje turista. Turizam i kućna radinost u Biogradu na Moru. U Sunčana strana Jugoslavije. Povijest turizma u socijalizmu (ur. Grandits, Hannes, Taylor, Karin). Zagreb: Srednja Europa. str. 253−287.
https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/106271/split-je-vrazji-otok-hudelist-riva-je-ljepsa-ali-znjan-je-katastrofa
1 Ovaj je rad nastao u sklopu projekta „Ekonomski temelji hrvatske književnosti“ koji financira Hrvatska zaklada za znanost (IP-2016-06-2613).
2 https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/106271/split-je-vrazji-otok-hudelist-riva-je-ljepsa-ali-znjan-je-katastrofa, posjećeno 4. veljače 2019.
3 Kurziv je u originalnom tekstu.